17
petak
svibanj
2013
ATP – Adenozin-trifosfat i njegova uloga
Zadaća je monogih kemijskih reakcija u stanicama pretvaranje energije iz hrane u oblik dostupan različitim staničnim sustavima.
Energija je potrebna za rad:
1) rad mišića
2) sekreciju žlijezda
3) održavanje membranskog potencijala u živčanim i mišićnim vlaknima
4) sintezu stvari u stanicama
5) apsorpciju hrane iz probavnoga sustava
U procesima koji omogućuju da se energija iz hrane učini pristupačnom za sve te svrhe ključnu ulogu ima spoj adenozin-trifosfat (ATP).
ATP je nepostojan kemijski spoj koji je nazočan u svim stanicama. ATP se sastoji od adenina, riboze i triju fosfatnik radikala. U standardnim uvijetima slobodna energija svakog od tih energijom bogatih vezova iznosi približno 30,6kJ (7300 cal) po molu ATP, a u uvjetima temperature i koncentracije reagirajućih tvari u organizmu, 50,2kJ (12000 cal). Prema tome, prilikom odjvajanja svakoga fosfatnog radikala oslobađa se 50,2kJ energije. Nekon gubitka jednoga fosfatnog radikala ATP prelazi u adenozin-difosfat (ADP), a nakon gubitka i drugoga fosfatnog radikala nastaje adenozin-monofosfat (AMP).
ATP je nadzočan posvuda u citoplazmi i nukleoplazmi svih stanica i praktično svi fiziološki mahanizmi koje je za rad potrebna energija dobivaju je izravno iz ATP-a (ili iz nekog sličnog energijom bogatoga spoja, npr. Gvanozin-trifosfata, GTP). S druge strane, hranjeve tvari u stanicama postupno se oksidiraju, a oslobođena se energija upotrebljava za ponovno stvaranje ATP-a. Tako je ATP uvijek na raspolaganju.
ATP je intermedijalni spoj, koji ima posebno svojstvo da ulazi u mnoge vezane reakcije, u reakcije s hranjivim tvarima iz kojeh izvlači energiju, i u reakcije mnogih fizioloških mehanizama kojim daje energiju potrebnu za njihovo odvijanje. Zato se ATP često naziva energijskim novcem organizma, koji se uvijek može steći i trošiti.
komentiraj (0) * ispiši * #
16
četvrtak
svibanj
2013
„Kratko o anaerobnom pragu i energiji za rad...temperaturi"
Anaerobni prag predstavlja najviši intenzitet rada koji organizam (teorijski) može beskonačno dugo podnositi bez prekida zbog nastupa mišićne acidoze.
Često se primjenjuje u sportskoj znanosti i treningu i to za programiranje trenažnih opterećenja, praćenje trenažnih adaptacijskih učinaka, te u selekciji sportaša.
Brojna istraživanja su pokazala kako je anaerobni prag bolji pokazatelj aerobne izdržljivosti, a time i bolji prediktor natjecateljskih rezultata od maksimalnog primitka kisika, pa se prvenstveno koristi za sportove opće aerobne izdržljivosti,
“Anaerobni prag – definicija”
AP se može definirati kao intezitet rada ili primitak kisika pri čemu se prvi put značajnije povećava koncentracija laktata u plazmi (krvi). Dakle, povećava se stvaranje CO2 i njegova eliminacija. Također dolazi do porasta respiracijskog kvocijenta te se eksponencijalno povećava plućna ventilacija. Iznad točke anaerobnog praga koncentracija laktata počinje eksponencijalno rasti.
„Kratko o mehanizmima oslobađanja energije u organizmu”
Svako malo čujem kako netko koristi kratice, fraze i parole o laktatima, ATP-u, KP-u, mitohondrijima... i u tim slučajevima, ljudi često pričaju besmislice.
Pa recimo nešto o tome:
Za razumijevanje ovog pojma potrebno je osvrnuti se ukratko na mehanizme oslobađanja energije u organizmu.
Jedini neposredni izvor energije za mišičnu kontrakciju je adenozin-trifosfat (ATP). On se osigurava aerobnim i anaerobnim procesima.
U kratkotrajnim aktivnostima visokog intenziteta zastupljeni su anaerobni mehanizmi oslobađanja energije: sustav energetski bogatih fosfata (ATP i kreatin-fosfat, KP) pohranjenih u stanici, te laktatni sustav (anaerobna glikoliza).
Fosfatni energetski sustav osigurava brzo oslobađanje energije neposrednom razgradnjom ATP-a i brzo obnavljanje ATP-a razgradnjom KP-a.
Ograničuje ga količina pohranjenih fosfatnih spojeva, pa je dovoljan za svega 5-10 sekundi aktivnosti maksimalnog intenziteta. Laktatni sustav osigurava obnavljanje ATP-a citoplazmatskom anaerobnom razgradnjom ugljikohidrata, no zbog istovremene produkcije mliječne kiseline narušava homeostazu porastom vodikovih iona i padom pH krvi i tjelesnih tekućina.
Aerobni ili oksidativni način obnavljanja ATP-a odvija se u mitohondrijima (Mitohondrij je jedina tvar koja stanicama direktno daje energiju pa tako veći broj mitohondrija daje veću izdržljivost) razgradnjom prvenstveno ugljikohidrata i masti, uz prisustvo kisika. Tempo oslobađanja energije ovim načinom manji je nego kod anaerobnih sustava.
Osobe se međusobno razlikuju u aerobnim sposobnostima prema učinkovitosti dopreme i iskoristivosti kisika u stanicama – faktorima koji određuju maksimalni primitak kisika (VO2max), koji određuje maksimalni tempo oslobađanja energije. Ovaj je energetski sustav prvenstveno zastupljen u aktivnostima duljeg trajanja i nižeg intenziteta (maraton)
U oslobađanju energije sudjeluju sva tri sustava, a udio pojedinog sustava određen je intenzitetom i trajanjem aktivnosti.
Tijekom aktivnosti niskog do umjerenog intenziteta (npr. uobičajene svakodnevne aktivnosti), proporcionalno niski zahtjevi za ATP-om zadovoljavaju se oksidativnim putem, kojim se osigurava i ravnoteža između produkcije i razgradnje piruvata.
(Piruvat - je sastavni dio brojnih enzima koji kataliziraju mnoge reakcije u ljudskom metabolizmu, između ostalog i enzima anaerobne glikolize i glikogenolize. Piruvat-kinaza je jedan od enzima koji sudjeluju u procesu glikolize, a to je razgradnja glukoze tj. šećera u svrhu dobivanja energije za rad.)
“Kratko o tjelesnoj temperaturi i termoregulaciji”
Kad pročitam ovaj naslov koji sam napisao, odmah se sjetim svog dragog prijatelja i svoje profesorice sa fax-a.
Reći ću samo da je prof naglasila kako se nikako ne smije trenirati ako osoba ima povišenu temperaturu.
„NIKAKO NE TRENIRATI!”
Frend ovdje nije trenirao, već je trčao utrku 
Regulacija tjelesne temperature je jedna od osnovnih homeostatskih funkcija i preduvjet za preživljavanje ljudskog organizma. Čovjek mora održavati temp unutar relativno uskih granica. Tjelesna temp iznad 41,5°C ili ispod 33,5°C onemogućava adekvatnu metaboličku i enzimsku staničnu funkciju te u konačnici može dovesti do smrti. Tjelesna temperatura, mjera stupnja topline/zagrijanosti tijela, jedan je od najstrože reguliranih i čuvanih parametara u fiziologiji ljudskog organizma. Čovjek, kao homeotermno biće, normalno funkcionira kad mu je središnja temperatura između 36,1°C i 37,8°C — odnosno, normalnom središnjom temperaturom može se definirati okvirni raspon od 37°C±0,5°C.
U termoregulacijskom smislu očuvanja i održavanja topline, ljudski se organizam može podijeliti na dva segmenta — središnji (centralni, topliji, „jezgra“) i periferni (hladniji, „ljuska“), pa u tom smislu razlikujemo i središnju i perifernu (ili površinsku) tjelesnu temperaturu. Središnji termalni segment čini lubanjska, prsna i trbušna šupljina, s velikim
organima koji su u stanju mirovanja najveći proizvođači topline. Tu su mozak, srce, pluća, jetra i bubrezi, čija je temperatura strogo održavana unutar uskih granica. Oko 70% od ukupne metabolički stvorene topline u mirovanju nastaje u unutarnjim organima (dakle, u manje od 10% tjelesne mase). Sam pojam „središnje“ temperature zapravo ne opisuje neku određenu anatomsku lokaciju, jer unutrašnjost organizma u temperaturnom smislu nije sasvim uniformna. Najboljim pokazateljem prosječne unutrašnje temperature organizma smatra se temperatura krvi u plućnoj arteriji (miješana venska krv koja se vraća i iz središta i iz periferije tijela). Zbog slabe pristupačnosti plućne arterije, pri rutinskom mjerenju središnje temperature najčešće se koriste druge anatomske lokacije (jednjak, rektum, usna šupljina, i dr.)
U periferna tkiva spadaju koža i potkožno masno tkivo (termoregulacijski su posebno važni gornji i donji ekstremiteti), te skeletni mišići. Ta tkiva imaju nižu temperaturu i funkcioniraju kao izolacija središnjem termalnom segmentu
organizma. Pri neutralnim, temperaturno ugodnim okolišnim uvjetima, temperatura perifernih tkiva (primjerice, šaka) može biti i do 5-6°C niža od temperature unutarnjih organa, a da to ne postavlja posebne zahtjeve na termoregulacijski sustav.
Fiziološki mehanizmi produkcije topline u tijelu su:
a) kontrakcija mišica – drhtanje
– voljna aktivnost (bihevioralno povećanje topline)
b) hranom izazvana termogeneza ili termogeni učinak hrane
c) termogeneza koja nije povezana s drhtanjem
d) produkcija topline potaknuta djelovanjem hormona.
Mišićna kontrakcija je glavni mehanizam za porast produkcije topline u vidu drhtanja i/ili voljne tjelesne aktivnosti.
Drhtanje je nevoljna aktivnost skeletnih mišica koju kontrolira hipotalamus, a karakterizirana je pravilnim kontrakcijama mišićnih skupina.
Hranom izazvana termogeneza ili termogeni učinak hrane je energetska potrošnja uslijed probave i asimilacije hrane. Kod normalne mješovite prehrane, potrošnja energije (a time i proizvodnja topline) u mirovanju naraste za 10-15% nakon obroka. Pritom je porast najveći nakon unosa proteina.
U hormonskoj regulaciji produkcije topline tiroidni hormoni imaju ključnu ulogu, dok drugi hormoni djeluju indirektno ili permisivno - osiguravaju energetske supstrate ili moduliraju termogenezu ovisno o dostupnosti hrane, ali nisu primarni u termoregulacijskoj homeostazi. Tiroidna žlijezda postoji kod svih kralješnjaka, no samo kod homeotermnih vrsta tiroidni hormon povećava stopu metabolizma i stvaranje topline. Tiroidni hormon stimulira obligatornu termogenezu (nedostatak hormona dovodi do 30-50%-tnog pada bazalnog metabolizma), a neophodan je i u fakultativnoj termogenezi. Tako u simptome hipertiroidizma spadaju nepodnošenje topline i pojačano znojenje, dok u simptome hipotiroidizma spada nepodnošenje hladnoće.
Tjelesna temperatura i termoregulacija tijekom tjelesne aktivnosti
Pri tjelesnoj aktivnosti organizam je izložen povećanom toplinskom opterećenju. Na njega odvojeno, i u velikoj mjeri neovisno, djeluju dva izvora fiziološkog opterećenja – metabolička produkcija topline kao posljedica mišićnog
rada, i toplinske karakteristike okoliša u kojem se aktivnost odvija. Metabolička produkcija topline potiče porast središnje temperature tijela, dok toplinski okoliš utječe na temperaturu kože. U kombinaciji ti podražaji određuju razinu odavanja topline, prvenstveno evaporacijom znoja.
Metabolička produkcija topline tijekom tjelesne aktivnosti.
Metabolička produkcija topline u aktivnim mišićima je osnovna komponenta toplinskog opterećenja u tjelesnoj aktivnosti. U mirovanju, produkcija topline iznosi oko 1,5 W•kg. Tijekom naporne aktivnosti tjelesna toplina može porasti 15 do 20 puta iznad razine u mirovanju, tj. produkcija topline može prijeći i 1000 W. Tijekom intenzivne tjelesne aktivnosti čak 90% ukupne proizvodnje topline u tijelu može biti posljedica mišićne aktivnosti. Za svaku litru kisika koja se potroši tijekom aktivnosti, približno 20 kJ energije oslobodi se iz oksidacijske razgradnje ugljikohidrata i masti. Od toga se oko 16 kJ pretvori u toplinu.
Na primjeru sportaša kojemu je primitak kisika tijekom neke aktivnosti 4 l/min, stopa stvaranja topline u tijelu bila bi 16000•4/60=1067 J/s ili vata (W) ili 16•4•60/1000 = 3,84 MJ/sat.
Organizam dio stvorene topline pohranjuje, što dovodi do povećanja središnje temperature tijela.
Specifična toplina tjelesnog tkiva – energija potrebna da bi se jednom kilogramu tkiva temperatura povisila za 1°C, iznosi 3,5 kJ/°C/kg. Tijekom tjelesnih/sportskih aktivnosti, tjelesna temperatura raste i na 38 do 40°C, a više vrijednosti su povezane s iscrpljenjem i opasnošću od hipertermijskih oštećenja.
komentiraj (0) * ispiši * #
15
srijeda
svibanj
2013
Brz oporavak nakon napornog treninga
Dovoljno sna (osam ili više sati - individualno). Tokom sna tijelo oslobađa hormon rasta koji obnavlja mišiće i druge stanice oštećene vježbanjem. Što je vježbanje napornije, to je spavanje potrebnije.
Prehrana. Ugljikohidrati su neophodni za nadomještanje potrošenog glikogena – glavnog izvora goriva za vrijeme vježbanja. Proteini su potrebni za izgradnju mišića i drugih tkiva proteinske osnove. Masti, pogotovo jednostruko nezasićene, održavaju dobar imunitet. Važni su i mikronutrijenti – vitamini, minerali i voda. Jesti različitu hranu u što je moguće prirodnijem obliku, ali smanjiti unos šećera i industrijski proizvedenu hranu. Piti velike količine vode kako bi se spriječila dehidracija za vrijeme oporavka.
Dugi odmori nakon napornog vježbanja usporavaju oporavak jer uzrokuju veće iskorištavanje glikogena.
Masaža pomaže bržem oporavku jer oslobađa napetost mišića, omogućava izbacivanje metaboličkog otpada, te smanjuje bol u mišićima nakon napornog treninga.
Uzimati dodatke prehrani u obliku antioksidanata poput vitamina E i C. Sportaši koji ne koriste lijekove za razrjeđivanje krvi ili protiv boli, trebali bi uzimati 400 do 800 IU vitamina E dnevno (d-alpha tocopherol, a ne dL-alpha) i jedan gram vitamina C dnevno.
Uzimanje dodatnog željeza samo uz liječnički nadzor, jer dodatno željezo dugoročno može uzrokovati više štete nego koristi za sportsku izvedbu.
10 ključnih točaka
1. Mišići = spremnici za gorivo
Gorivo brze reakcije su ugljikohidrati (mišićni glikogen). Prije vježbanja jesti hranu bogatu ugljikohidratima za polagano pražnjenje spremnika goriva.
2. Optimalno vrijeme za punjenje ugljikohidratima
veliki obrok 4-6 sati prije vježbanja (ako su jako treninzi taj dan onda izbjegavam luk, krastavce i tesku hranu)
lagani obrok 2-3 sata prije vježbanja
međuobrok do jednog sata prije vježbanja (u tom slučaju pojedem smokve, komadić čokolade ili žlicu meda)
3. Osigurajte stalnu opskrbu gorivom
Za dugotrajne aktivnosti (60 i više minuta) piti tekućinu pomiješanu s laganom otopinom jednostavnih ugljikohidrata.
(najčešće pijem iso-sport)
4. Iskoristite svoje rezervno spremište goriva
Uskladištena tjelesna masnoća = gorivo za dugotrajna natjecanja (iako imamo potencijalno neograničenu opskrbu gorivom iz uskladištenih masti, masti možemo izgarati kao gorivo samo kada su u kombinaciji s ugljikohidratima).
5. Važnost tekućine
Piti dosta tekućine, iako je to individualno... Ne čekati da se ožedni.
6. Proteini za održavanje i rast mišića
Treba 1.25 do 1.5 grama na svaki kilogram tjelesne težine ( 1.25 g/kg za sportove s loptom i 1.50 g/kg za ekstremnije sportove poput maratona i body buildinga)...iako body building nije sport. To je način života.
7. Proteini nasuprot ugljikohidrata
Ugljikohidrati = instantno gorivo za mišiće. Proteini obnavljaju oštećene mišiće, održavaju mišićnu masu i povećavaju opseg.
8. Najbolje vrijeme za ponovno punjenje spremnika goriva (mišića)
U roku od 30 minuta nakon vježbanja uzeti lako probavljive ugljikohidrate, koji će se pretvoriti u glukozu i biti pohranjeni kao glikogen (brzo gorivo).
9. Smanjenje vremena oporavka
Povećati unos antioksidanata. Osigurati adekvatnu opskrbu proteinima.
10. Suplementacija (dodaci prehrani)
Suplementacija multivitaminima i mineralima pomaže kemijskim reakcijama tijela, regulacijskim procesima, te formiranju strukture važne za sportaše koji su skloni padu imuniteta zbog velikih fizičkih napora.
Ne zaboravite, tokom zagrijavanja i nakon vježbanja neophodno je potrebno istezanje i period hlađenja koji pomaže oporavku i procesu obnavljanja.
komentiraj (0) * ispiši * #
29
četvrtak
studeni
2012
Moja prva prava baza!
Par dana me drzala neka zimska depresija, ali nece jos dugo jer mi pocinje zimska baza. Nisam jos nikada radio bazu da me netko vodio. Prosle godine sam relativno kasno krenuo ali sam opet bio zadovoljan cijelom sezonom. Prvi polumaraton koji sam istrcao je bio u vremenu od 01:31:52 i ono sto sam mislio da je nemoguce ispalo je moguce. Borio sam se s tim da idem ispod 01:30 ali nikako. Uz prvi polumaraton tu je hrpetina trekkinga koje sam odradio. Najvise sam se spremao za Risnjak, sto sam i zavrsio ove godine. I onda, samo 2 tjedna nakon, neplanirano sam zavrsio na Velebitu i tu sam osjetio koliko sam istrosen. Ali dobro, zavrsio sam utrku, malo izvan limita ali nema veze. Bilo je preodlicno. Nakon toga, druga velika utrka je bila Forest Gump... Dosta ljudi, i to ljudi od struke, mi je reklo da ne idem na tamo, da sam lud ako odem… Ali ja jesam lud! I naravno, otisao sam. I na svu srecu prosao sam 98km, sto je svemir s obzirom na uvijete koji su me tamo docekali. Kisa je padala prvih 4-5sati, mokar do koze, laganica maraton za 4 sata, zatim lagano peckanje u zadnjoj lijevoj lozi zbog cega stajem na pola sata, masaza, suha odjeca i nastavljam dalje. Svejedno nisam se dao unistit. Da sam imalo osjetio da ce me sljedeci korak sasiti i da se necu moci vise tjednima pomaknuti, odmah bih stao. Ali ovako sam to odradio i na kraju sam jos 3 kruga od 1,4 km (ili 1,2 km) trcao 04:30 po km?!? Pa neka mi netko kaze da ne mogu. Nisam imao toliku duzinu treniga. Najvise sto sam radio bilo je oko 30km +/-, ali sam zbog trekkinga imao vremenski trening. Tipa samo je Risnjak bio 10 sati, Velebit 13 sati... Proslogodisnji Velebit 100 sam isao 30sati... a to bi barem malo znacilo da mogu. No sve je to relativno sporo. Tako sam se nesto prije Foresta poceo dopisivati sa Goranom Muricem. Odlican lik, toliko jednostavan, skroman.
Tako da sam nakon Foresta odmarao 10 dana i sa 10.09.2012 poceo sam raditi s njim.
Odmah sam uvidio atletsko znanje treninga i sam pristup treninzima. Skroz drugaciji treninzi od svih koje sam do sada radio. U 2 mjeseca rada ubrzao sam svoj najbolji kilometar, milju, 5km, 10km i svakako polumaraton... Sluzbeno sam ga istrcao 11.11.2012- polumaraton Starek sa vremenom od 01:28:30... Moje najbolje vrijeme na polumaratonu ali nadam se da ce biti i bolje od ovoga. Ovaj sam polumaraton odradio sa svojih 100%. Da sam odradio sa 100,1% vjerojatno ne bi imao to vrijeme jer bi puko ili bi se toliko izmorio da bi kasnije isao jos i sporije. No, ono sto je najbitnije je to da sam pomocu struke uspio istrcati ispod 01:30 sto mi je i bio prvotni cilj. Sada si zadajem nove ciljeve i idem na 01:26 ili manje ako ce to biti moguce. Ovisno o trci, ovisno o mom zdravlju. Kada smo kod zdravlja, nadam se da ce ostati kao i ove godine. Smrsavio sam i to dosta. Kao bivsi Kick-boxer, bokser, hrvac izgledam skroz u banani, ali koliku trkacku formu sada imam, to ne mogu zamijeniti sa nicim. Prije samo 2 g bio sam sam oko 96-98 kg. Sada mi vaga pokazuje 88-90 kg, ovisno o tome sto jedem i kakav je trening bio. A jedem sve. Nista ne izbjegavam ili da necu jesti. Cak i vise jedem nego inace. Citao sam negdje da je Lyidiard rekao da mi amateri moramo sve jesti i da treba jest puno meda! Također je to isto rekao i nas Drago Paripovic (to mi je sadasnji izvrsni sapnuo). Tako da ja sam maznem teglicu meda kroz mjesec dana. Ujutro pahuljce sa grozdjicama il jos nekim suhim vocem i onda preko svega jos 2 zlice meda...mmmm...vec mi sline cure J
I tako, evo, treci dan priprema, startam s treninzima, ponedjeljak i petak slobodni dani, a sve ostale dane trcim.
Kako i sto cu trcati, to cu vidjeti. Nadam se da cu skupiti iskustvo kako bi kroz godine i sam mogao planirati nesto i naravno to sve primjenjivati.
Bilo kako bilo dobra je godina iza mene, nova se sprema, nadam se sa jos boljim rezultatima.
Plan utrka za 2013 jos ne znam. Znam samo da ce tu biti trekinga, polumaratona, i još kojecega. Ne znam...ovisi kuda me noge ponesu i koliko cu biti spreman za nesto drugo.
Ove godine sam dosta citao o triatlonu/biatlonu na jarunu. Nesto tipa subota ili nedjelja ujutro oko 8-9sati, startnina 5 kn i gas plivanje/bike/trcanje. Htio bi to probati jer volim te neke kombinacije koje me ostavljaju bez daha. Ove godine sam upoznao i Deana Patrcevica koji je nas najbolji Ironman triatlonac. Covjek sa zavidnim rezultatima i karijerom koja je i vise nego savrsena. Ne zelim se mjeriti s njim ali samo zelim reci da radi takvih ljudi tipa, Murica, Patrcevica, Paripovica...ljudi koji izgledaju jednostavno i skromno, a kao pojedinci rade puno, htio bi i ja biti poput njih, ne toliko poznat ali da budem radilica kao i oni.
komentiraj (0) * ispiši * #
21
utorak
kolovoz
2012
DURMITOR...
Prekratko je vrijeme koje smo proveli u tom kraju. Nacionalni park Durmitor je posebna prica koja se itekako isplatila iako je kratko trajala.
Odlican godisnji koji smo moja bolja polovica i ja spojili sa Durmitorom je bio pun pogodak. Nakon nekolicine treninga odradjenih na stazama uz more nase nogice su se uputile prema Durmitoru. Iz Kupara koje je je koma mjesto, samo 200km dalje lezi Zabljak koji je na 1500m n/v. Put je isao od Kupara prema Trebinju-Niksic-Savnik pa onda Zabljak. Sam ulazak u Zabljak je bio relativno cudan. Kako smo oboje prvi puta isli u Crnu goru nisam uopce ocekivao toliko svijeta tamo. Kada ono cisto iznenadjenje. Ulice pune ljudi, hrpa stranih, domacih registracija, hoteli izgledaju prepuno. E sad ono najteze! Treba pronaci Kovacku dolinu di je kamp. Kao iskusni trekeri koji koriste kartu smo se odmah pogubili J. Karta koju smo imali nije valjala pola k….! No u dogledno vrijeme, za jedno pola sata, nasli smo kamp. Tamo vec malo poznatije face. Upoznali smo gazdaricu Danicu i muza za kojega nisam iskreno prije nikada cuo. Tomislav Askovic! http://www.gbrathletics.com/nc/yug.htm koji je trcao maratone od meni daleke 1977 do 1989 i njegovo naj vrijeme na maratonu je 02:14:30!!! Kako je sam Jankovic rekao to je za sve nas svemir. Sjedili smo tu vecer na terasi i slusali smo prepricavanje prica koje je pricao Sivak, o tome kako je nesto docnije vodio ekipu na velikoga međeda i da se usrao od straha koliko je uzasno penjati se gore. Nisam bio gore no nadam se da cu jednom otici sve to tamo obici.
Vec je bilo kasno, a dan je bio dug, pa smo otisli na spavanje u centar Zabljaka kod babe Dragice i njenoga đeda. Kako je bilo vrijeme olimpijade, probudio sam se ujutro oko pola 2 cuvsi da neko skida sve bogove, blizu i daljnju rodbinu i sve svete. Shvativis da crna gora valjda igra vatepolo sve mi je bilo jasno, a đedi sve oprosteno. Drugo jutro nakon dorucka Ivana i ja smo se spremili i otisli smo malo prosetati da vidmo taj krajolik i divljinu i naravno da skicnemo malo prije same utrke. Ta mala setnja se pretvorila u 20km kroz nekih 6 – 7 sati. Nije da smo se nesto forsirali, ali stvarno ima toliko toga tamo za vidjeti da jednostavno moras uvijek ici jos malo, jos malo, jos malo. Vratili smo se gladni, a za veceru zganci i vrhnje. Nije da nije bilo fino! Je! Samo sto sam ja gladan, a treba se napuniti sa ugljikohidratima za sutra.
Netko je predlozio da idemo u grad na pizzu, odmah su mi sline proradile i vec sam se vidio kako zvacem tjesto puno kulena i sunke, gljva i sira…mmm. No…pizerija koja je radila vise nije imala tjesta…fuck…pa smo otisli nesto docnije u restoran i tamo sam pojeo punjenu pljeskavicu sa kajmakom i pommfri. Drustvo je bilo i vise nego zanimljivo, a tema nikada bolja…footting. Kako stalno visim na netu i stalno nesto istrazujem, od tehnika trcanja, prehrane, rezultata, inih stvari vezano za treninge i ostalo, tako mi je ostalo usjeceno kada se neka „treba“, ne znam joj ime niti ga ne zelim znati za stolom prosrala. Sada zamislite srednjovjekovnu englesku gospodju koja prica onako lordovski engleski sa stavom odozgora…ta zenska kojoj ne znam ime i ne zelim znati kaze: „“footing“je poznat kod profi sportasa koji to zbrajaju u svoje treninge, ako treniraju 3 puta dnevno footing im je prvi trening”. Sva sreca da je pljeskavica bila fina inace bi ispovracao tamo od tolikog izdrkavanja. Shvatili smo da se sve take radnje moraju zavrsiti na „ing“...footing, kanjoning, drking... Naravno da sam ponovno googlao da nadjem bilo koji oblik footinga i naravno da nisam nista konkretno nasao o tome. Osim sto se to spominje na trcanje.hr nigdje drugdje nema nista o tome. Ali dobro je Sivak rekao – fiking trening koji je sporiji od jogginga a opet malo brzi do hodanja. Kaj got. Ipak sam seljacina pa ne vem kaj to znaci.
Drugi dan, dan utrke, bili smo malo umorniji od naše „šetnje“ ali nema veze, isplatilo se. Durmitor je velicanstven. Nismo se mogli bas sa svima natjecati jer je vecina dosla 7 dana prije nas i istrazila svaki kutak Durmitora kako bi mogli sto bolje skratiti utrku. Tako da smo jedan dio staze, tocnije pocetak pratili one za koje smo znali da sigurno znaju podrucije. Malo pickasto al sto sada. Nakon STARTA do prve tocke sve je bilo relativno ravno, a nakon toga sve samo u brdo. Toliko smo se penjali da smo prvi puta bili na 2200m n/m, ali tek kad smo isli sa 4 na 5 tocku.! Ni sam nisam vjerovao koliko smo visoko otisli. Krajolik je svaki kilometar drugaciji. Iglicasta borova suma, kao da smo na moru, nakon kilometra, same ostre stjene, nakon novog kilometra pasnjaci s kravama i ovcama, jezero, pa opet suma. Ostao sam ocaran sa ljepotama Durmitora. Do tocke 2 smo se drzali puteva i od tocke 2 prema 3 smo trebali presjeci kroz sumu, to mi je Sivak rekao di mogu ici. Ali nisam se dobro orijentirao i produzili smo si put za cca 15 minuta do tocke 3. Sto i nije tako lose. Ivana mi je umorna, a sada smo na ravnom jedno 2km i onda se ponovno penjemo u vis. Prije samoga uspona dok sam trcao preko kamenja sam tako okrenuo zglob na lijevoj nozi da sam vidio sve zvijezde (njih 312). Samo sam stisnuo zube nisam niti pokusavao stati, sa bolnom grimasom na licu ne zelim niti pogledati zglob. Ni nisam… Nakon par minuta bol je nestala ali sam osjetio da je malo nateceno. Nema veze idemo dalje. Bitno je da mi ne meta da se mogu kretati. Bez obzira na zglob, i dalje usporavamo. Ovo je prvi put da sam cuo Ivanu da je psovala i da je slala Durmitor u sve vrazije strine i ostale tetke. Da vise nikada nece ici na Durmitor. Uspon je dugo trajao do tocke 4.
Pogled na Katun Lokvice odozgora tocka 4
Iako smo bili dosta spori prestiglo nas je samo troje. Sto znaci da su se i drugi ocigledno mucili sa tim usponom… Ali to nije sve. Kad smo dosli do tocke 4 Bata nas perforirao i pokazao kuda idemo dalje, a ispred nas ogromna planina preko koje moramo proci da bi dosli do tocke 5. Doslovno kozija staza po kojoj se moras paziti da ne odskliznes u ponor, par dijelova di se moras cetveronoske drzati da ne propadnes prema tocki 5.
Uspon je opak, ali tko god da je tamo prosao ostao bi zatecen prekrasnim pogledom na planine koje okruzuju cijelu dolinu. Sjedam na kamen vadim gumene bombone i cokoladicu cekam da se Ivana pridruzi i mazemo slatko u roku odmah. Idemo dalje samo da se ne ohladimo previse. Nakon krace pauze prelazimo ogromnu planinu i vec se vidi kucica od tocke 5 i krecemo prema dolje.
Crveno u sredini je kuca sa tockom 5 (Alpski bivak)
Kako je rekla jedna cura dan prije: “isli smo decko i ja do tamo i staza je odlicna za trcanje skroz do crnog jezera. Tako fin mekani put uzivancija za trcanje…“ eeee pa ja ne znam di je ona prosla jer bi joj sada reko “8”. Od tog mekanoga puta je ostalo samo mekano ono sto sam sam izbacio kada sam Ivanu trazio maramice! Uglavnom toliko je put bio mekan da sam skako po stijenama ko vjeverica po drvetu. Cak i kada smo se spustili u sumu i dalje je bilo stijena. Stvarno cudno. Stijene mi nisu bas u tom trenutku pasale jer sam se bojao da ne okrenem zglob opet pa sam i ja navijao da bude vise ravna mekana podloga o kojoj je ona zena pricala. No, mekanog ni blizu, a mi vec pored jezera trazimo Titovu spilju. Dobro da smo je vidjeli dan prije jer to nije spilja (koliko sam cuo da se dosta njih pogubilo jer je trazilo spilju) vec je to zapravo samo ploca sa natpisom kako je Tito bio ovdje da generealnim stabom i donio odluku o proboju preko Sutjeske. To je samo ploca koja je nasarafljena na stijenu.
Od tocke 6 smo isli prema kampu i tamo je bio kraj. Sretni sto smo zavrsili Durmitor, vrijeme nam bas i nije bilo neko 06:19h, Ivana 8 mjesto, a ja 11 mjesto. Bit ce bolje drugi put. Ovo je prvi put da sam vidio Ivanu da je toliko umorna. I sama je bila iznenadjena sa kolicinom umora u nogama. Rekla je da su je kvadri rasturali. No, dobro.
Bolje je ovako jer bi postavila prevelike limite koje ce sljedece godine morati srusiti. Ovako ce joj svakako biti lakse! Svaka cast svima koji su zavrsili Durmitor, pogotovo ultrasima jer njima je bila prejebena staza. Nije ni cudo da je prvih 10 dobivalo medalje. Svakako ovo preporucam svima koji razmisljaju o Durmitoru, neka odu i samo neka dozive Durmitor kako smo mi dozivjeli.
komentiraj (0) * ispiši * #
03
utorak
srpanj
2012
VELEBIT TREK 2012
Drugi Velebit je iza mene. Ovaj je je malo kraći nego prošle godine, ali to ga zato ne čini ništa lakšim. Ove su godine samnom išli moja Ivana i Luka. I odmah da pohvalim Ivanu što je bila dovoljno uporna i završila utrku bez odustajanja. Ovo je njena prava velika utrka i nadam se da nije zadnja. Sada jedva čekam dan kada će sama otići na utrku, a ja ću je na cilju čekati.
Pa osvrnimo se malo i na cijelu utrku!
Trg Marasovića 9h ujutro. Dolazimo Ivana, Luka & me. Prijavljujemo se i kao i uvijek veselimo se majicama koje smo dobili. Gledajući tu kričavo plavu boju, pokušavam se sjetiti koliko majica s utrka već imam doma. Previše! Već su zatrpale moj mali ormar i ako se ovako nastavi morat ću ozbiljno razmisliti prvo o proširenju ormara, a onda i stana! S obzirom da su mi majice uvijek takvo veselje, pitam se bi li uopće išao na koju utrku da njih nema?!?
Vani je vrijeme pakleno!!! 35°c u hladu. Dok smo mi ultra-planinarci čekali start, Šimun je prozivao ovogodišnje pobjednike sa 100-tke. Naravno Lesjak prvi, Šivak drugi, treći je bio neki slovenac kojem je ovo prvi trek u životu. Svaka čast ekipi na odličnim rezultatima i svima koji su završili 100-tku. Nije to nimalo lako. S čim se hrane ti ljudi da imaju takve rezultate? Što oni treniraju? Nešto sam se bio dopisivao sa Šivakom prije utrke i tada sam ga pitao „kako se trenira za 100Km?“. Mislim budimo realni, nije to trčanje po cesti od Kutine do Zagreba. To je fucking planina sa 6.000m uspona. Netko ne može niti pretrčati 6.000m po ravnome, a da ne pričam da moraš ići u brdo 6.000m. Naravno da ako ideš gore moraš ići i dolje. Recimo prošle godine meni je trebalo 30sati da završim 100Km. Htio sam ići natjecateljski, ali mislim da tada ne bi sve završio. I danas mi je još uvijek sve u magli, ne mogu se sjetiti nekih dijelova staze i što se sve izdogađalo na toj trci. Ali znam da sam završio! Nisam prvi, ali sam došao do kraja! No, uglavnom, Šivak mi je odgovorio su svom osebujnom stilu, nešto tipa „de dođ' i ti, bit će crtanje grafiti, lutkarska predstava i ostalo“…
Da nastavim...
Kako su prošle promocije, Lesjak je dobio čast da nam odbrojava zadnjih 10 sec do starta i tako svi napadamo prema velikoj paklenici… Dobar dio ekipe se odmah na početku bacio na glavu – guranje, žurba, trka… To se uskoro pokazalo kao vrlo loša odluka, jer su već i prije prve točke masovno počeli odustajati i vraćati se na cilj uz komentare tipa „jebo ti ovo idem se ja kupat!“! Potpuno sam ih razumio jer temp je bila ubojita. Mi smo s druge strane krenuli pametnije - lagano trčkaranje niz prvi brijeg i po početnoj ravnici, a onda „šetnja“ u brdo. Dok smo pomalo grabili prema KT1 - Manita peć, znoj se s mene slijevao ko da sam iz bazena izašao. A sva sreća pa smo se penjali samo u brdo, brdo, brdo bez imalo hlada…. Uvjeti na stazi su bili stvarno teški – prži odozgora, prži odozdola, uzbrdica sto na sat do beskraja… Sva sreća da sam sa sobom imao štapove… Doduše, samo jedan jer sam drugi dao Ivani, ali bolje išta nego ništa. Inače mi ti štapovi smetaju ali su sada dobro došli i doslovno su bili treća noga. Dolazimo na Manitu peć, cvikamo se, fotkamo, uživancija…
Krajolik oko nas je predivan i bila bi šteta ne zastati i osvrnuti se uokolo.. Zanimljivo je to da se ne bavim ovim luđačkim utrkama, da vjerojatno nikada ne bi ni išao na ovakva mjesta. Možda i bi, ali to bi bila onda sigurno bila neka puno manja tura po Velebitu ili nekoj drugoj treking destinaciji. Ono, neka opće poznata i razvikana mjesta koja su lako dostupna svima i koja zapravo predstavljaju samo malu mrvicu od onoga što npr. Velebit zaista je. No, vratimo se na utrku. Iako je brutala vruče (samo da napomenem, da se zna ) osjećam se dobro. Još sam umoran od Risnjaka i onih 48km, pa nije baš sjajno, ali dobro. Priznajem, nisam imao Velebit u planu ove godine, ali je moja draga Ivana imala želju ići. A naravno, kako je mene jako teško nagovoriti na ovakve egzibicije pristao sam da idemo. I moram reći da se isplatilo.
Druga točka nam je bila Vaganac. Za doći do tamo trebalo je samo nekoliko penjanja pomoću sajle, kamikaznog spuštanja i pokojeg skrivanja od sunca ispod nekog malog grma/drveta.
Na KT2 nas je dočekala voda (dobro da smo došli na vrijeme dok je još ima). Tenkamo ju u sebe, na sebe, u bidone, flaše. Strpali bi ju i u džepove da smo ih imali! Na ovakvim utrkama najbitnije je cijelo vrijeme piti tekućinu, bez obzira na to jesi li žedan ili ne. Jer ako dođe do dehidracije – bok! Kako ne bi bilo nismo znali, cijelo vrijeme sam ispitivao Ivanu i Luku piju li dovoljno i podsjećao ih da svako toliko popiju gutljaj ili dva.
Put do KT3 započeo je dugačkim makadamom koji nas je doveo do skretanja na planinarski put koji je vodio kroz šumu – barem se isprva tako činilo. Tek što smo ušli u „šumu i hlad“, već smo se našli na pustopoljini ponovo „okupani“ suncem. Sada već naviknuti i vrućinu i pomireni s činjenicom da hlada nema nigdje, svi smo s velikom radošću zastajkivali i gurali se u minimalnoj hladovini koju smo mogli uhvatiti ispod kakvog malo većeg grma. Luka je ovdje malo zaostao za nama (ostao je nešto duže u blaženom hladu), a mi smo pomalo nastavili dalje – Luka će nas stići za tren. Do Bojinca nam nije trebalo dugo, ali doći do njegovog vrha gdje nam je bila KT3, bilo je u najmanju ruku izazovno. Gola stijena, pod kutom nešto manjim od 90° (barem se tada tako činilo). Vrhunski! Gledajući ju odozdo, samo pomisao da se krenemo penjati po njoj činila se suludom. Još pogotovo što su ljudi koju su krenuli ka vrhu na toj stijeni izgledali kao mali mravi!
Izgleda opasno, opasno je, limit na Rujnom nam se bliži, idemo, ne idemo!?! Ma idemo! Bili bi ludi da ovo propustimo! And here goes nothing and everything!!! Jedan za drugim, primamo se za sajle, vučemo se rukama prema gore, noge lijepimo za stijenu koliko god možemo u nadi da se neće okliznuti. I na kraju, nagrada je stigla! Bojinac, vrh, brutalno dobar pogled koji puca prema moru… Besplatan spektakl i demonstracija nenadmašne ljepote i snage prirode… Da sam barem ponio neko pivo i stolac pa da sjedim gore dok sunce ne zađe. Ali ništa od toga -moramo dalje ako želimo danas išta napraviti. Nakon dobrih 10 minuta izležavanja na vrhu, krećemo sa spuštanjem i napadom na KT4 – prema Rujnom gdje nam je limit za doć ako želimo nastaviti utrku 15:30h. Sada je 15:10h i mislimo si „nema šanse da stignemo na vrijeme“, ali ne odustajemo!
Nakon što smo se spustili sa stijene, ponovo smo se sreli s Lukom. Kaže nam da odustaje od Bojinca i ide s nama na Rujno. A gdje je bio do sada? Ostao je u hladu pričekat nas da se malo akumulira, pojeo čokoladice, gelove i naravno upoznao fine ljude tamo na planini od kojih jednog treba posebno izdovjiti. A koga drugog nego, glavom i bradom, samog Željka M.
Sad kad smo ponovo svi na okupu, žurimo niz planinu, kroz jedan mali dio šume (hlad) i stižemo na Rujno par minuta nakon što je gospođa koja je bila zadužena za perforator, preforator maknula. Nemoguće! Ovo ovdje ne može biti kraj trke!!! Ne možemo se sada vratiti džipovima natrag!!! Iako, iskreno, jedan dio mene htio je da je kraj, ali drugi opet i dalje želi na planinu. Dok smo se pomalo razočarani ubijali u hladnoj bunarskoj vodi s Rujna, jer ipak, došli smo samo nekoliko minuta nakon limita, jedna žena je nazvala Šimuna koji je dao zeleno svjetlo za nastavak utrke. Juhu! Smiješak na lice i ponovo na noge „lagane“! Brzo smo napunili bidone i ulovili perforator samo da čim prije krenemo. Luka je ostao na Rujnom i vratio se s ATP-Lučko u Starigrad, a mi smo krenuli prema KT5 - Golić.
Luku su od Rujna na dalje zamijenili naši novostečeni treking prijatelji – Andrea i Aleš (ALBA team)! Odlična ekipa za zabavu i bauljanje po planinama. Pjevalo se od Zlatka Pejakovića – 'ajdemo noge umorne, preko letećih medvjedića i kad se male ruke slože, pa sve do Colonije… ma neprocjenjivo… heheh
I tako mi krenusmo dalje, kuda nego u brda i brda i brda i brda…
Golić - iako je izgledao tako blizu moram priznati da nije bio. Toliko smo se penjali u brdo da mi se već zavrtilo u glavi. Sunčanica il što već, nisam se baš najbolje osjećao u jednome trenutku. Na samom vrhu sam sjeo na stijenu da malo odmorim i još malo uživam u pogledu. Ovaj put, pogled je pucao na Rujno s jedne strane i Vaganski vrh s druge. Vaganski vrh nam je bila jedna od sljedećih točaka. S Golića se vrh baš i nije najbolje vidio, jer, bio je daleko, predaleko. A to je značilo samo jedno...bit će naporno doći do tamo i trajat će godinama. Na Goliću sam pojeo malo čokoladice, gel, magnezij... Sve samo da se vratim. Tada mi više ništa od toga nije imalo okusa, ali morao sam jesti ako želim ići dalje.
Nakon Golića krećemo prema Strugama – naša KT6. Prvi dio puta je bio super. Laganica kroz šumu. Malo skrećemo s puta do obližnjeg izvora gdje se osvježavamo najfinijom i najhladnijom vodom koja nam je u tom trenutku sjela ko budali šamar... jer, ako možda niste znali i primjetili, bilo je vruće za pretvorit se u plinovito agregatno stanje (zato nam je možda svima i sviralo iz guzice)! J Nakon ove okrijepe došli smo do ogromne uzbrdice i malo pomalo, lijevo, desno uspjeli smo se popeti do ravnice i livade prije Struga.
Kratko odmaramo i nastavljamo premo Strugama. Na Strugama susrećemo planinara/čuvara koji tamo živi i koji nas sav u čudu gleda. Pogled mu je postao još čudniji kada smo mu rekli kuda idemo dalje i mislim da si je u najmanju ruku pomislio „budale!!!“, ali valjda je iz pristojnosti samo rekao „do tamo imate još dva sata, valjda ćete stići prije mraka!“ Na kraju, nije puno ni fulao.
Uz usputno čavrljanje, brzo se cvikamo i krećemo dalje prema Vaganskom vrhu. Prva zanimljivost na putu, odmah do skloništa Struge, bio je najviši vrt u Hrvatskoj. Prekrasan mali ekološki vrt na ni manje ni više nego 1.400 m nadmorske visine! Kul!
No, nemamo vremena za zadržavanje – fotka, dvije i krečemo dalje.
Putem do KT7 srećemo nekoliko planinara koji laganini šeću planinom s ruksacima na leđima i idu od skloništa do skloništa, spavaju u prirodi i uživaju u miru, tišini i ljepotama koje jedino planina pruža. Svi mislimo i komentiramo, bilo bi genijalno provesti tako barem tjedan dana. Isto tako, zajednički zaključak je bio – al nema ekipe za to! Tko bi, osim nas par budala, zamijenio sve blagodati suvremenog života za pentranje po planini, „kupanje“ s malo hladne vode iz bunara ili kakvog izvora, spavanje u šatoru pod zvijezdama, bez struje, okružen raznoraznim zvjerima. Ah... Šteta!
Tako, uz priču, malo pomalo, stigli smo i do Vaganskog vrha! Najvišeg vrha Velebita i trećeg najvišeg vrha u Hrvatskoj! 1.757 m.n.v.! Taman smo stigli na zalazak sunca! Milina!
Iako nam se žuri, svi pomalo u sebi mislimo kako više nema šanse da stignemo na cilj u limitu, pa si dajemo oduška za malo duže zadržavanje na Vaganskom vrhu i uživanje u pogledu na Liku i zalasku sunca. Aleš vadi sendviče, ja gumene bombone, čokoladice… Vadimo i jedemo sve što imamo kako bi do kraja bili što lakši.
Nakon ovog odmora, krećemo malo jačim tempom dalje. Do limita imamo još dva sata i ako stvarno upremo možda i stignemo dolje na vrijeme. Mislili smo, sada je sve samo nizbrdo, KT9 i KT10 ne kupimo i na cilju samo za taj tren! Kao što napisah, mislili smo! Ali kad smo vidjeli što nas čeka, predomislili smo se!
Od Vaganskoga vrha do planinarskog doma je bilo opako – sipar u nedogled i ništa od laganice i bezbrižnog spuštanja. Krećemo se spuštati, a tlo/kamenje pod nogama samo klizi! Činilo se kao da taj spust po siparu traje cijelu vječnost. Nakon početnog isprobavanja što ću i kako ću,korištenje tehnike skijanja se pokazalo kao jedini mogući način za malo brže spuštanje po ovom terenu. I tako sam skijao! Ali doslovno! Klizao sam se na tome do dolje koliko sam god mogao. Cure su također ulovile tehniku i zajedno smo se spustili do šume..
Iako je na otovrenom još uvijek bilo pristojno svjetlo, čim smo ušli u šumu morali smo izvaditi lampice kako bi išta vidjeli.
Taj dio do doma trajao je stvarno predugo. Andrea je već sada pomalo kaskala, mučili su je žuljevi (a koga nisu), a i umor. Bitno je bilo da sada ostanemo svi zajedno, blizu jedni drugima, jer ima svakakvih živina ovdje po šumi. Čulo se šuškanje na sve strane, a mi smo, praveći se da ništa ne primjećujemo, pjevali, lupkali, glasno pričali, sve kako bi se ohrabrili i prestali razmišljati o medvjedima koji bi nam se mogli naći na putu. Kad smo se približili domu, presrela su nas 4 svjetleća oka u mraku! Izgledala su sablasno! No, na sreću, bila su to samo dva psa koja su se motala oko doma i histerično lajala na četiri budale u šumi usred mraka!
I tako stigosmo do onog što bi trebala biti za taj trek naša osma točka. Ranije smo dobili dojavu kako su maknuli perforator kod doma i pomalo razočarani što nećemo cvikati KT8 krenuli smo preko mostića na put do cilja... Kad ono, wuuuuuhuuuuu!!! Perforator i dalje stoji na mostiću! Svi se veselo cvikamo i stišćemo gas prema cilju! Široki makadam se u tom trenutku činio kao autocesta. Kombinirali smo trčanje i brzo hodanje ovisno o terenu i mogu reći da smo tu bili poprilično brzi. Andrea malo izgleda slabo, kroz priču govori da nije baš nešto trenirala zadnja 2mj što se i vidjelo na samoj trci. Ivana pak ide ko da je tek krenula. Ništa je ne boli i samo ide. Svaka čast. Sada još kada krenu ozbiljnije pripreme za ZG-polumaraton - razvalit će tamo.
Cijela utrka je bila odlična, sjajna! Da sam išao sam, vjerojatno bi sve probao proći čim prije i ne bi toliko pozornost posvećivao ljepoti koja me okruživala na tom treku. Ovako je bilo upravo savršeno! Sve osim samog kraja. Došli smo nešto manje od 1:30h nakon limita i gle čuda… na cilju nije bilo nikoga!?! Nikoga osim Luke koji nas je jedini čekao. Ali bez organizatora, gss-a, nikoga! Totalni minus po meni. Sva sreća da se nikome ništa nije dogodilo, jer da je, našao bi nas nitko i nikada.
Ali da ne pokvarim sada cijelu priču oko utrke, neću više o tome.
Uglavnom, poslali smo mail organizatoru na tu temu, kako nismo odustali, kako nije bilo nikoga na cilju i još par sitnica. Namjera maila nije bila žicanje bodova, već samo želja da na sljedećim utrkama takvih stvari više ne bude. Na kraju je za nas sve ispalo super i puno bolje no što smo očekivali - Šimun nam je priznao utrku i svi smo zaradili veliku količinu bodova u ligi. Zadovoljan sam takvim ishodom, iako bi radije da smo došli u limitu.
Kao šlag na kraju cijelog tog dana, došlo je ostvarenje onoga o čemu smo počeli maštati na samom početku utrke i nastavili punih 13 i pol sati za vrijeme utrke... More, kupanac, osvježenje!!! To je bila točka na i koja je taj cijeli dan učinila upravo savršenim!
I sada, tek nekoliko dana nakon što je utrka završila, sjedim doma pišući ovaj tekst i već se hvatam kako razmišljam o sljedećoj godini i Velebitu. Mislim da ću dogodine ići ponovo na 100km… Kao što sam gore napisao, prošlogodišnje 100-tke se više gotovo niti ne sjećam i svakako bi to želio ponoviti. Ali o tom po tom! Vidjet ćemo!
I jedna za kraj!
komentiraj (0) * ispiši * #
11
ponedjeljak
lipanj
2012
RISNJAK MOUNTAIN TREK 2012
Nakon prošlogodišnjeg lapsuza i odustajanja od utrke ovogodišnja utrka je prošla vrhunski.
Nebitno što sam se u jednom djelu izgubio i nisam znao di mi je guzica, a di glava ali niti u jednom trenutku nisam niti pomislio da odustanem ili tako nešto. Čak i sada kad gledam statistike da sam na točki 6 bio za 3:37h!!! Pa to sam skroz smetnuo sa uma. Što bi donekle značilo da sam mogao spustiti rezultat za 2 sata od trenutnih 10:23h.
Pa kako se sve to dogodilo…
The day after yesterday… kao što i piše dan prije Ivana i ja samo tražili kartu gorskoga kotara (Smand 4), ali zanimljivo da kada smo došli u nacionalni park da nije bilo karte?!? Ali ulaznicu sam siguran da bi mogli prodati iako nema karte pa se ti onda snađi kako god znaš! Tako mi zapalili u Delnice i zamisli tamo ima karata za kupiti… cash 45kn. Odlično sada mogu malo taktiku poboljšati da vidim što i kuda mogu ići i da uopće vidim točke di se što zapravo nalazi. Nakon podrobnog gledanja karte složio sam taktiku i tako bi trebalo biti u redu, samo… prva staza je malo van nacionalnog parka (što ja mislim i nije neki problem zbog toga što točke 7 i 8 su također van parka). No na jutarnjem brifingu prije trke Elvir govori da ultra starta tako da od START-a skrećemo u lijevo. Hm! Nije baš kako sam planirao, ali ajde idem za svima do prve… valjda znaju kuda idu Prva točka je bila relativno jednostavna, kud svi tu i mali mujo, tako da već nakon 24 minute dolazim do 1 kontrole cvikam se i idem dalje. Ponovno ulazak u šumu i start prema 2 kontroli. Koliko vidim najbolje mi je ići tako da idem od točke do točke. Ne planirati cijelu utrku, ovako onako, već samo od točke do točke. Do točke 2 siječem sa ceste u šumu, držim visinu i smjer i nakon toga dolazim ispred točke još samo da se popnem i to je to. Skoro na samome vrhu mimoilazim se sa Paliskom koji je ove godine bio odličan i osvojio 4. mjesto. Vrijeme do druge točke je ravno 1h. ODLIČNO!!! Osjećam se kao gazela! Iako nisam bas najbrži, osjećam se odlično. Da samo napomenem da uz svojih 90Kg na leđima nosim bidon sa 2L iso-sporta pomiješan sa vodom, 0,5 bocu vode, 0,75 Jamnica prosport, 2 čokoladice, 3 gela, neke gumene bombone, bananu, šuškavac, majicu, kartu, nož, zavoje… da ne duljim cca 4kg težak ruksak mi je na leđima i pokušavam piti što više tekućine da budem što svježiji. Startam prema točki 3. Tu već srećem malo više naroda. Moram reći da je su već bili malo sporiji. Naravno da se opet penjemo samo u brdo, ali idem… korak po korak i mic po mic i idem. Ostavljam njih 5 – 6 iza sebe i dižem se prema KT 3, naravno da je sve u brdo. Noge su mi mokre, kao i čarape. Kako se često hoda na stranu ili pod koso čak mi se i okreče noga i pomišljam kako ću dobiti jebačke žuljeve. Ma da strgam nogu idem na rukama do kraja… nema predaje… nemaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!
Nisam ko konj trčao po nasipu da bih sada došao ovdje i odustao, to je nemoguće, to je neprihvatljivo!!! Dok sam malo razmišljao kako radi svemir i da li je Ramosova lopta stvarno tamo negdje gore i da li je pored Bertranovog čajnika, taj čas sam se našao na kontrolnoj točki 3. Krečem prema KT4 prema malom Risnjaku i medvjeđim vratima i fascinantoj LADI NIVI koja se nalazi na medvjeđim vratima?! Tko to tu uopće uspije dovesti?!? Staze prema malom Risnjaku preko medvjeđih vrata. Tu je već postalo jako prometno jer smo se sretali sa planinarima koji su bili u trci. Mali Risnjak se nije mogao fulati ma da je bio mrkli mrak!!! Kako divan pogled sa Risnjaka. Cvikanje mažem bananu i krečem preko velikoga Risnjaka na KT5 ili ti bezimeni vrh sa visinom od 1406m.
Staza prolazi relativno blizu vrha, tako da je visinska razlika cca 150-200m nalazim kontrolu i pravac Cajtige i skretanje prema KT6. Široki makadam je ispred mene brojim korake u laganom kasu. Osjećam se odlično. Prošao sam nešto malo više od 17km za 3:37h iako sam mislio da ću drugi dio utrke savladati u hipu, baš i nije bilo tako lako! Na točki 6 sam se ponovno natankao do vrha, jer znam da nema vode dok se opet ne vratim na točku 6 koja je ujedno točka 9 u povratku. Sva sreća da sam u ruksak ubacio još jednu bočicu vode jer sva kiša koja je pala nije bila dovoljna. Ah ta KT7!!! Od KT6 sam krenuo sa opće poznatim Ivanom Fernščakom. Što reći o njemu, osim da je frajer od 2000g u ovim pustolovnim sportovima, jedno vrijeme se tukao rame zu rame sa najjačim trekingašima, sada kaže da više nema toliko vremena za treniranje pa je malo sporiji, ali ne čini ga ništa lošijim. Štoviše iznenadio sam se kada je rekao da je trčao polu maraton 1:23, da je 10km trčao 36minuta. WoW! Impresioniralo me…ali jedna stvar me je mučila u tim rekordima, a to sam ga odmah pitao! Koliko si kila tada imao…kaže on 73!!! Uf, znaci ja sam 7 minuta sporiji sa 17 kila viška što me čini sretnim! Sretan sam jer imam 90kg i što volim trčati! Dalje!
Da smo od 6 do 7 bili precizniji što se karte tiče svakako bi došli za 8h do cilja, a ovako smo poprilično izgubili. Iako sam na KT6 bio 14 u poretku, završio sam kao 19. Točka 7 će mi ostati u dugom sjećanju… ah taj Bogodin na 1036m, di smo se penjali na sam stjenoviti vrh… mislim da bi poludio da sam se popeo na planinu i da je bila kriva… odnosno da nije bilo kontrolne točke na njoj. Ali taj put nismo pogriješili točka je bila tamo, narančasto bijela visila je na suhoparnom drvetu pored gomile stijena, sa tmurnim nebom iznad nas u svom tom sivilu u tom trenutku je bila svijetlo na kraju tunela. Čak i pogled koji se protezao na cijeli kvarner, Cres, Rijeku…nije bio toliko divan kao ta narančasto bijela boja točke 7. Ostale točke 8-9 i cilj 10 su bile čista formalnost! Misleći da smo zadnji i da se samo nas čeka, prevarili smo se i nakon što smo vidjeli nekoga iza nas još smo malo podebljali brzinu i ušli u cilj 18 i 19 od mislim nekih 30 natjecatelja.
U tih 10 sati uspio sam popiti 2 puta 2 punjenja iso+voda, 0,75 jamnica sport, 1L vode, pojesti 2 corny čokoladice, maznuti 2 enervit gela, 3 magnezija u prahu, 1 enervit tableticu, 1 bananu, 1 vrećicu gumenih bombona… mislim da sam sve nabrojao
Sve u svemu utrka je bila vrhunska! Dinamična, izazovna, orijentacijski zahtjevna i dakako dovoljno dugačka. Elvir kaže da je ovo do sada najkraća utrka na Risnjaku što se ultre tiče, a sjećam se još 2008g da je bilo preko 60km.
Sve ove utrke su probijanje vlastitih granica sposobnosti, volje i mentalne snage. Mišić kao mišić može sve, ljudsko tijelo može izdržati čuda, hrani mišić kvalitetno i moči ćeš do vrha. Ali zanimljivo je to kako ljudski mozak u određenom trenutku misli kako je sada najteže i kako se više ništa ne može. Samo da prestane ta agonija. Ali kada dođeš na cilj, sve ono što si mislio da je tako užasno teško, ta agonija boli, umora, krvi i znoja kasnije vidimo kao samo malu kap kiše koja jednostavno nestane kada dotakne tlo. Svi možemo sve samo je pitanje kako tko to gleda.
Čestitke mojoj Ivani koja je osvojila odlično 9 mjesto u planinarskoj kategoriji. Da sam barem ja tako kvalitetan kao ona u svojoj konkurenciji
Luki je ovo bila prva ultra u životu i nadam se da neće odustati od velikih utrka jer kada počne kvalitetno trenirati onda ćemo se moći boriti nas dva za neko 20 il 19 mjesto pa tko prvi svaka čast Luka! Da je ultra lagana svi bi bili išli na ultre. 
komentiraj (1) * ispiši * #
22
utorak
svibanj
2012
Putovanje mljet trekera!
Kutina – Zagreb – Mljet – Dubrovnik – Zagreb – Kutina
Ivana – Isidora – Luka – Vlaho – i ja J
Nas pet a pun auto!
Idešššššššššš!!!
Sam dolazak na Mljet je fascinantan! Pitoreskni otok Mljet! Svaki put kad kažem Mljet htio bi da sam tamo. No, iako nisam i razmišljam o Mljetu dok sijedim ovdje u svojoj buksi od ureda sa 2 prozora koja su na visini od 2m i vidim samo sive oblake dok pada kiša, sva sreća da je moja Ivana bila fotografski raspoložena i odvalila jedno 450 slika koje sada pomalo vrtim kako bi se sjetio tu i tamo koje dogodovštine za ovaj moj blog… koji naravno nitko ne čita osim… mene samoga, Ivane, Čodora (čitaj „VELIKI VOĐA“ koji nije u nikakvom rodu sa Kim Jong Ilom) i Tomo koji uživa u svim mojim tekstovima koje izbacim na ovaj najneposjećeniji blog. Ma nije to ni bitno, bitno je da se nešto piše. Tak i tak ću postati poznat tek kad umrem, kao i svi velikani koji su bili proslavljeni nakon svoje smrti.
No da ne serem previše, vratimo se mi na Mljet. Uh, da! Vratio bi se.
Dolazak na otok i odlazak u hotel prije 9h ujutro. Iako smo došli puno prerano od zakazanoga “ček-in-a” gospa na pultu je popustila kad je vidjela naše oči pune radosti što smo ovdje. Brzi odlazak u sobu jer moram barem na kratko zatvoriti oči jer sam umoran ko pas. Soba je odlična! Ja i 2 komada smo u sobi, nisam se niti raspremio a već sam se zavalio u krevet i zatvorio oči na 2 sekunde i kada sam ih otvorio Ivana je već vikala, a super sada smo svi budni idemo u obilazak otoka
Htio bi zaviriti u svaki kutak otoka, proći svaku stijenu, uvalu i brdo. Samo da što više vidim i doživim cijeli otok. Nismo se previše žurili već smo uživali u šetnji i tako malo pregledali stazu i dio di ćemo da plivamo. Možda sam taj dan malo previše hodao jer se nisam baš nešto niti odmorio, tako da me je to malo koštalo dan poslije. Nakon šetnje, vraćamo se u sobu jer idem dalje spavati, tih punih pola sata prije večere jer smo već svi gladni.
Fina obilna večera, švedski stol, grabiš koliko hoćeš. Ivana je bila apsolutni pobjednik!
Nakon što se najela ispred nje je ostalo 3 velika tanjura, 2 mala tanjura, 2 zdjelice, i…mislim da sam sve nabrojao! J
Nakon večere kratko druženje i spremanje stvari za sutrašnji dan.
Dan poslije!
Utrka – buđenje u 6:30 kako bi stigao na doručak, jer već u 07:50h moram biti ispred hotela kako bi nas prevezli do Sobre di nam je start. Najeo sam se ko torba…jaja, špek, hrenovke, kava, sok…
Ipak će danas biti dug dan.
Dolazimo do Sobre i utrka je nakon 2 minute odmah startala. Nije da sam se nešto posebno zagrijavao niti sam pokušavao, a staza već vrtoglavo kreće u brdo! Naravno držim tempo. Osjećam se ok, što baš i nije dugo trajalo. Do točke 10 koja mi je bila i prva, a nalazila se na najvišem vrhu Mljeta dolazim kao 3. Cvikam se i aman-taman dolazi Kristijan Bata Šivak i viče di i kako sam uspio doći prije njega. Di na samom spustu frajer ide kao gepard jer ja ne znam kako se on ne rabije ko p**** dok tako trči prema dolje?! Ajde da je to cesta ili makadam…to su kamene stijene... kako!?? No, stišćem gas i konj razmišljam da li da kratim lijevo (tamo su išli po nekim šugavim putevima kojih nema Carin i Krušecka) ili da idem desno za Batom i Legcom! I tako sam krenuo desno označenim planinarskim stazama. Što se tiče samih staza, sve su bile uredno označene i prohodne i shvaćam zašto je Bata završio utrku za 05:30h. Ali nedugo nakon počeo mi je raditi moj želudac. Nisam bio zadovoljan sa time i to mi je bio malo problem jer čim bi počeo kvalitetno trčati na mjestima di se to može imao sam osjećaj kao da će mi nešto skliznuti niz nogu 
Tako da sam morao 3 puta u S-Box. Ujedno osjetno olakšanje daje mi kratki polet koji nije baš dugo trajao.
Opet greška! Na točki 8 ima vode i to u izobilju. Šlauf sa kojim se polijevam po licu, majci, leđima kako bi mi bilo što lakše izdržati tu vrućinu… ujedno i pijem vode koliko mogu i ne tankam bidon jer me čeka voda na točki 3 (moš mislit)! Tako sam ostao bez vode već kod točke 7. Ali što je bolja fora na točki 7 smo morali skupiti 20 plastičnih boca i tegliti ih 5km do ulaska u Polače, a u nekima od tih flaša je bilo vode! A jaaaa žedannnn!!! Nakon što sam ostavio flaše na točno određenom mjestu, ulazim u Polače, a tamo trgovina! Mislim si kako bi sada založio mobitel za jednu ladnu kolu…uf (jer naravno konj nisam ponio niti jednu kunu)! Nema veze čeka me voda na točki 3 idem dalje. Točka 3 je bila nedaleko dalje i dolazim do nje i vrtim se gledam, tražim vodu…di je voda!??
NEMA NITI KAPI VODE!!! Kako nema!? Idem dalje idem prema Kt4 možda je Šimun opet nešto promijenio kada ne znam. Putem sretnem jednog dečka koji kaže imaš još 30min do Montokuca i tamo ti je voda! Zakon idem tamo, ali kako sam krenuo skužim jedan stari par koji sjedi na klupi i gleda patnje mladoga Verdera (mene), dolazim do njih i pitam da li imaju vode. Švabe! Želite li cole ili vode… bilo mi neugodno onakav smrdljiv slinit po bakinoj flašici kole pa sam reko daj vode.
Malo razgovarao sa njima i krenuo na kt4. Dolazim na Montokuc, gore cura sjedi u hladu i zapisuje moj broj. Pitam…a di je voda?! Kaže ona…kakva voda!? Pa voda za piće, nema je na kt3 rekli su na kt4!? Nema ovdje vode… sjajno. Sada sam već vidno dehidrirao, do točke 5 imam cca 30minuta, a imam osjećaj da ću se rastavit. Đoker zovi!!! IVANA!!! Sunce moje malo
Dogovorim se sa njom da mi donese bilo kaku tekućinu do točke 5 jer ćemo se tamo najlakše sresti. Gas dolje prema kanalu di moram preplivati tih 15-ak metara. Prvo sam mislio da neću niti moći ući, a kada sam ušao bilo je to takvo osvježenje da me je malo vratilo u život i utrku! Trčim prema kt5, znam da što budem brži da ću prije doći do vode koju je moja Ivać pripremila za mene. Dolazim sve bliže i vidim Luku čeka me sa 0,5L cole koju sam popio u jednom gutljaju. Dok mi on miješa vodu i isosport u bidon ja plivam do točke 5. Imam jedno 150m, plivam pravo muški jedno 80m i onda lagano ostatak do otočića. Vračam se nazad još malo sporijim tempom. Ali plivanje me je osvježilo skroz. Luka je napunio bidon i skoro sam popio to sve do KT6 i samoga cilja. Ulazak u cilj na 7:44h
I zauzimam 10mjesto. I nije mi jasno jer sam se 50% utrke vukao ko baba. Kako su onda tek ostali izgledali J
Obavezno prije velike utrke moram piti rehidromiks – radi održavanja tekućine u tijelu
Obavezno moram ponesti koji gel sa sobom. Ne znam zašto nisam ništa od toga ponio.
Sve u svemu koliko god da serem da sam srao 3 puta po stazi, da sam skoro dehidrirao, da se nisam naspavao, utrka je bila vrhunska. Vidim da mi fali još kilometara u nogama. Točnije trebam duže treninge. Do sada sam imao treninge do 30km. Sve sam trčao i trenirao po nasipu, slabo sam radio brda. Tako da za neki bolji rezultat i ganjanje samoga sebe trebam brda.
Nešto docnije!
Nakon što sam popio ladno pivo, otuširao se i večerao bližio se trenutak Lige Prvaka. Odlična tekma u Hotelu sa švabama i englanderima. Svatko svoje bodri. Vidio sam par starih švabica od cirka 80 – 90 godina koje su skakale ko curice kada je Müller dao gol. Kakav šok. Htio sam da Chelsea pobjedi, što se i na kraju dogodilo. Nema veze što je naš Olembe fulao. Švabama je sve usrao Roben. Ali to je jedna druga priča. Bitno je da je Chelsea pobijedio. I Drogba da je pokazao svoju kvalitetu koju posjeduje i sada ju je konačno dokazao. BRAVO CHELSEA!!!
Sljedeće što mi dolazi je Risnjak… 09.06.2012 i za to ću se pripremiti i odmoriti kako bi mogao odraditi kvalitetnu utrku.
Svakako moram napomenuti ekipu sa kojom sam bio na Mljetu. Moja Ivana je osvojila 3 mjesto i tako osvojila još jednu medalju u trekingu. Čak je i ozlijeđena i boli je koljeno, ali svejedno je prejaka za konkurenciju. Iako je njoj želja završiti jednu Ultru morat će malo pričekati samo radi svoga koljena. Nekada sljedeće godine. Ove godine ćemo je pripremiti za jedan polumaraton… vjerojatno Zagreb
Toliko za sada na ovome blogu. Dolaze sljedeće vijesti nakon Risnjaka.
komentiraj (0) * ispiši * #
24
utorak
travanj
2012
Homo si teć ili kod kuće si već!?
„Rano jutro, pola šest svakog dana putuje, moja Milena“
Pa dobro nije bilo 05:30h već 04:40h kada sam ustao i lagano krenuo ispred robne kako bi se našao sa „Splitskim – Maratonjarama“ J
Nas preko nekoliko...Izvršni predsjednik svevišnjega kluba sa statusom u Splitu - Čox, dopredsjednik vozač tajni sponzor Tomo, stručnjak za breskve Marko, vegetarijanac Pez i moja malenkost Ed Nered!
Svi mi zajedno sjeli smo u auto i ne znam kako al svi smo sjedili do prozora. Pomalo uspavani krećemo prema autoputu s ciljem da završimo još jedan polumaraton.
Iako je ovo meni tek drugi, plan mi je bio da završim i da istrčim ispod 1:40h, a ako je moguće da idem barem 1:35h.
Naravno vrhunska zajebancija cijelim putem, a do RI smo došli u tren oka. Dovoljno rano da se prijavimo bez gužve koja je kasnije bila ogromna.
Maratonjare su takva ikona da ih svi prepoznaju!
Citiram jednoga starijega trkača: Bok dečki, ste došli!? Reko jesmo! Ček vi ste iz Splita!?
Ne iz Kutine.... :)
Ispijanje kave u poznatim Riječkim krčmama, dok Pez pjeva pjesmu;
Riječke, najbolje su čke čke
Vole svoje dečke i daj meni
P***, P*** čkeeeeeee
Nekoliko kenjanja u wc-u, a moram priznati da je to bio jedan od najprometnijih wc-a u to vrijeme!
Vidjevši da je dosta rano odlučili smo popiti još jednu kavu al na nekom drugom mjestu, tako smo otišli na terasu di nam je Izvršni predsjednik svevišnjega kluba sa statusom u Splitu – Čox demonstrirao stavljanje čipa na patiku!
Iako su neki od momaka mislili da se taj čip stavlja ispod jezika i da ga moraš tako nositi tijekom cijele trke ipak smo radije prihvatili prijedlog da se čip stavi na patiku! Zaključak je da se čip ne stavlja ispod jezika jer je padala kiša pa da baš nekoga ne pogodi grom...to bi bio problem.
No, krećemo prema autu jer imamo još samo pola sata do starta. Ipak se treba presvući i zagrijati.
I opet moram reći kako sam naletio na Šivaka. Moram priznati da tog čovjeka u zadnje vrijeme srećem skoro svaki drugi-treći dan. I ovaj puta nije trčao, već je vodio program na bini. Mislim sam ko pojava je smiješan, a kamoli još kada mu daš mikrofon u ruke...stend ap komedij lajv!
Dok smo se manekeni našminkali i obukli zajedno smo otpjevali jednu pjesmu Bosutskih bećara! Iz priloženoga vidite i Marka kako drži ruku dok kolo vodi!!!
Lagano zagrijavanje do Starta
START:
Nakon zadnja 3 sata smijeha kreče trka.
Grupno smo krenuli i od prve minute sam gledao na sat. Prestigli me skoro svi od nas 5 i mislim si kako su tako brzo krenuli?!? Gledam sat 04:24 min/Km! Nastavljam dalje sa sluškama u ušima. Mislim da je mjuza bila pun pogodak, jer inače trčim sa mjuzom i ona mi daje nekakav ritam.
Prvih 10km mi je prošlo relativno lako iako sam se iznenadio kako je teren bio brdovit/valovit. Najsporiji kilometar mi je bio 04:56min/km i to baš uz to prvo brodo koje mi je kasnije na spustu bilo i najbrže. Prvih 10 Km mi ispada 44:26 min/km što i nije moje najbolje vrijeme na 10 km.
Malo nakon okreta počinje padati kiša što mi je svakako pomoglo, jer kada se sjetim KAJ-a kada sam se zalio sa vodom na 12Km skoro me herz strefio. Uglavnom na okretu se ide u brdo i nije toliko niti jako brdo koliko je dugačko. Ali stišćem i prosjek mi je 04:20 min/km. Osjećam se odlično i napadam dalje, a onda u jednom trenutku skužim bijelu maramu na glavi. Nitko drugi nego Čimba. Mislim da je to bio negdje 15Km. Kao da mi je dalo snagu jer moram priznati da je malo dosadno ovako trčati polumaraton bez nekakvog cilja. Recimo ovi ludi mađari što su skinuli hrvatski rekord od 01:03h. Oni su imali cilj doći i biti najbolji, olimpijske igre, nagrade, sve moguće. Ja naravno ne mogu na to računati jer imam 40 kila više od svakog mađara koji je bio na utrci. Tako da ništa od toga. Ali trčim za svoj gušt, za onaj grah na kraju staze. I da odmah kažem da je to čisti promašaj organizatora što nije dao neko konkretno jelo nego bananu i naranču...ne želim sada biti nezahvalan, ali ljudi dajte malo razmislite. Pa ja volim jesti, a i vi sigurno! S toga razmislite sljedeće godine što ćete kuhati!
Da nastavim, zadnjih 5Km sam bio iza Čimbe jedno 100-200m ali sam skužio da ga svako malo prestižem. Mora da je umoran ili nešto...nastavljam dalje i tu radim svoj novi rekord na 5km 20:55 min. Čimba mora piti vode gdje staje i uzima čašu...to me je skroz začudilo! Mislim pada kiša ko luda, mokar sam cijeli od do i nema šanse da budem sada žedan. Uglavnom tu ga prestižem i potapšam po leđima. Skužio je tko sam i daje gas prestiže me i udaljava se na jedno 5m od mene. Mislim da je bio umoran jer svatko bi produžio samo dalje, a on se okreče i kaže ajde idemo. Pomalo ga stižem i dolazimo na korzo na kamene ploče koje su postavljene po gradu. Osjećam da bi mogao završiti na dupetu ako ubrzam...finalni sprint ili ne...samo što sam to pomislio Đuro Komljenović Čimbi viče „gas...trebaju nam bodovi...“ ma ni 5 ni 6 ja stišćem gas ostavljam Čimbu, prestižem još jednoga i jedan dečko je ispred mene al njega nisam prestigao, iskreno ne znam zašto?! Valjda zato što nisam jedan od mađara. I tako ulazim u cilj sa 01:31:59!!! Što je meni na samome početku bio svemir!!!
Zadovoljan sam i više nego što sam mislio da ću biti. Sve pripreme koje sam imao od sredine prvoga mjeseca do danas su se pokazale odličnima. Što znači da mogu bolje i da mogu još. Cilj mi je biti spreman kompletno 09.06.2012 na Risnjaku. Samo što je to trekking i nema veze sa planiranjem trčanja po kilometru ili prolazno vrijeme na 5 il 10Km. Ali će mi svakako dobro doći bolja pripremljenost.
Svima sve pohvale na istrčanom polumaratonu Rijeka, a već kad smo krenuli doma nije bilo samo HOMO SI TEĆ, nego je bilo Doma sam već!
Tomo odlično vozio...samo treba nam neko veće vozilo kada pada kiša da svi možemo stajati dok se presvlačimo.
Odlazak!
komentiraj (0) * ispiši * #
17
utorak
travanj
2012
KAO KRAVA!!!
Kada već završava polako dan spremamo se draga i ja na trčanje. Idemo se malo rasteretiti sa obzirom da smo u subotu imali odličan dužinski trening.
Plan mi je da idemo od zgrade prema Bundeku na nasip, pa prema Savicama. Tu ćemo prijeći most i onda laganica do malo prije boćarskoga doma di sam neki dan vidio neku ekipu koja pumpa zgibove.
Već neko vrijeme želim instalirati tu spravu u stan ili gdje god samo da mi bude što više dostupna. Ono šećem po kući usisavam i napravim par zgibova. Ne zvuči loše...samo što je još uvijek nemam.
No da nastavim. Tako mi polako trčimo i stajemo na tom igralištu kako bi napravio koju seriju zgibova. Vidim nekog dečka već pumpa. Ono traper hlače, majica, duga kosa. Poštivam nije bitno kako izgledaš, već kako radiš. Mislim si valjda neće dugo da se ne zbrukam previše pred njim kad skužim da ne mogu niti jedan jedini jebeni zgib.
I tako dođem ja i lagano razgibavam ruke. Iako sam vidno zagrijan jer sam pretrčao 5km.
Dok se razgibavam dolazi „frajer“ sa trebom. Vidno isklesan! Tek što je došao, malo je razgibao ruke i odmah se bacio na vratilo. Naravno da je morao pokazati da je glavna faca na ovome igralištu. Frajer se primio objeručke i ne da je napravio zgib već se je podigao iz visećega položaja u taj položaj da je izravnao ruke u kontra smjeru i stavio kukove na vratilo...vidno sam iznenađen i mislim si da li da se pokupim sa ovog igrališta dok još mogu ili ću se praviti full-cool i idem raditi svoje serije?!? Naravno da sam išao raditi svoje serije. Primam se za vratilo opuštam se i podižem noge. J.... ti m.... kako sam težak!!! Ko KRAVA!!!
Treba podići ovih 90Kg, iako se osjećam kao da ih imam 300!!! Podižem se jednom, podižem se drugggiiiiiiii. Uf uspio sam. 2 ponavljanja. Frajer me gleda. Ma nek gleda...
Tako sam odradio još 3 serije zgibova, samo što sam šake držao kontra. Tako prsti gledaju prema meni i tu jako pomaže biceps, tako da sam uspio napraviti ukupno 12 komada. Fuck yeah!
Svakako moram poraditi na ovoj vježbi na način da ću češće posjećivati to igralište ili ću nabaviti spravu doma. Mislim da bi mogao i jedno i drugo.
Zgibovi su najbolja vježba za leđa. Znači nema bolje vježbe, naravno ako ih pravilno radimo. Vidio sam dosta ljudi da se tijekom izvođenja zgiba jako trza (prema gore), sa koljenima ili nekako sa cijelim tijelom. To nije pravilan zgib. Tijelo mora biti ukrućeno (kao kod onoga frajera iz priče). Dakako ako ne možemo raditi zgib da radimo na lat mašini. Pa moram reći da na lat mašini mogu podići poprilično veliku kilažu ali recimo ne mogu normalno odrađivati zgibove. Zgib je poseban/specifičan.
Najbolje je krenuti sa 10 serija! Naravno da serije ne mogu biti velike, s toga krenemo sa 1 max 2 zgiba u 10 serija. Dok ne osjetimo da možemo povećavati. Ali naravno da se to neće dogoditi odmah za 2 dana.
Probati ću raditi kombinaciju da nakon trčanja (ako ne budem preumoran) ili na slobodan dan ulovim cca 10min i odradim te vježbe snage. Kombinirati ću sa zgibom i sa stojem na rukama.
Raditi ću 10 serija sa 2 ponavljanja i zatim ću odraditi stoj na rukama. Stoj ću odraditi u 3 – 4 serije sa 20 -30 sec. Ovisno o tome kako ću se osjećati. Naravno da ovo sve još moram isprobati kako bi znao što i kako dalje.
Samo se nadam da kroz mjesec ili dva neću biti kao krava J
komentiraj (0) * ispiši * #
